Godine 1611. njemački astronom Kepler uzeo je dva komada lećaste leće kao objektiv i okular, čime je očito poboljšano povećanje, a kasnije su ljudi taj optički sustav nazivali Keplerovim teleskopom.

Godine 1757., Du Grand je proučavanjem refrakcije i disperzije stakla i vode postavio teorijske temelje akromatskih leća te je koristio krunska i kremenska stakla za izradu akromatskih leća. Od tada je akromatski refraktorski teleskop u potpunosti zamijenio tijelo teleskopa s dugim zrcalom.

Krajem devetnaestog stoljeća, uz poboljšanje tehnologije proizvodnje, postala je moguća izrada refraktora većeg kalibra, što je dovelo do vrhunca proizvodnje refraktora velikog promjera. Jedan od najreprezentativnijih bio je Ekesov teleskop promjera 102 cm 1897. i Rickov teleskop promjera 91 cm 1886.

Refrakcijski teleskop ima prednosti žarišne duljine, velike skale ploče i neosjetljivosti na savijanje cijevi, što ga čini najpogodnijim za astronomska mjerenja. Međutim, uvijek ima zaostalu boju, a istovremeno je apsorpcija ultraljubičastog i infracrvenog zračenja vrlo snažna. Iako je sustav izlijevanja ogromnog optičkog stakla težak, razvoj refrakcijskog teleskopa Yerkes, izgrađenog 1897. godine, dosegao je vrhunac, a od tada se nije pojavio veći refrakcijski teleskop.